Mamlazi i istine

 

         Postoji diskutabilna, ali teško oboriva teorija da je sve što u ovom društvu vredi došlo preko rokenrola, zahvaljujući ljudima koji u svojim biografijama imaju bar petnaest aktivnih minuta vezanih za kulturu koja je suštinski odredila drugu polovinu prošlog veka.

        Interaktivnost rokenrola potpuno je slobodna: on se nesmetano ukršta i prepliće sa svakom drugom umetnošću, dajući srazmerno često-ako nije reč o pukoj eksploataciji neukih i bolesno ambicioznih- rezultate koji dovode do redefinisanja starih i formiranja novih inspirativnih obrazaca. U srpskom društvu, koje i dalje baulja po tami istovremeno tražeći izlaz i priželjkujući da ga nikada ne nađe, poezija i rokenrol trenutno dele sudbinu getoizovanih, silom podcenjenih delova opšte kulturne ponude: bavljenje i jednim i drugim dovedeno je do granice ne samo egzistencije, nego i smisla. Srećom, najmanje jedan pesnik koji još uvek pripada klubu Doživeti tridesetu (dakle vršnjak je panka) bio je spreman da, crpeći direktno iz izvora rokenrola, ali ne zanemarujući ni vlastito duhovno nasleđe, odlučnim, dobro tempiranim direktom razbije konvencije i sopstvenim primerom pokuša da dokaže da kontinuirano, sistematsko objavljivanje poetskih knjiga možda nekome može izgledati kao utopija, ali je zapravo jasan odraz realnosti.

        Pre nekoliko meseci neobično efektno debitujući zbirkom Molitva tetoviranog srca, Milan B. Popović upravo je ponovo izveo sličnu, još zreliju akrobaciju. Njen naslov je Vreme brutalnih dobronamernika (Narodna knjiga/Alfa), a u pesmama koje sadrži krije se mnoštvo lucidnih opservacija u vezi sa istinama koje kriju i kroje mamlazi koji nam upravljaju životima.

 

                                                                                                Piše:  Aleksandar  Žikić