Pesme kao od olova

Otvoreno književno reagovati na opšte propadanje ovdašnjih prostora je zbog grube životne prozaičnosti verovatno najteže putem poezije. A baš tim putem je krenuo mladi srpski pisac Milan B. Popović, koji na samom početku svoje za sada poslednje knjige kao potrebu ističe dati „neophodan odgovor sve prisutnijem, ozvaničenom primitivizmu i direktan kulturni udarac sistemu potpunog apsurda.“

Popovićeva zbirka pesama „Vreme brutalnih dobronamernika“ je podeljena na pet tematski međusobno povezanih celina, u okviru kojih autor istražuje lavirint sopstvenih dilema i uverenja o društvu i državi u kojoj živi, konfrontirajući mučna unutrašnja osećanja otpora i rezignacije prema vrtoglavoj kulturno-moralnoj regresiji svoje sredine. U prvim delovima Popović gradi teške stihove, upotrebljavajući sive, „olovne“ simbole, beleži nemirnu kontemplaciju nad sopstvenom teskobom u „poslednjim danima“ („Urlik“), ali zatim nalazi spokojstvo prilikom posete svetom hramu („Povezuješ niti“) i na muzičkom koncertu („...cert spašava dušu“). Posle izranjanja iz svog unutrašnjeg sveta, autor se obraća vlastima („Dragi gospodine predsedniče“), posmatra sudaranje i propadanje sela i gradova („Ruralno i urbano“), kao i korumpiranost i vulgarnost političara i bogatuna („Istine mamlazi kriju“ i „Plezir za prezir“)...

Simboliku sumornosti u nekim Popovićevim radovima bilo bi moguće u izvesnom smislu posmatrati i u vezi sa poezijom srpskih pesnika „morbidnog romantizma“, ali se sveukupan stil ovog mladog autora ipak odlikuje drugačijim rečnikom, to jest obeležen je „bremenom modernog vremena“. Političko-socijalna aktuelnost problema, na koje Popović upućuje u nekim drugim pesmama, je sama po sebi, pak, toliko prozaična, da to utiče i na poetičnost, što ponekad kao da ima za posledicu određenu formu esejističke poezije. Ako bi se učinilo, da knjiga „Vreme brutalnih dobronamernika“ predstavlja nedorečenu ili nedovoljno izbalansiranu celinu, treba imati na umu, da se radi tek o drugom delu autorove planirane trilogije, pa je moguće konačne pesničke zaključke očekivati u trećoj završnoj zbirci. Ali već sada je moguće konstatovati značaj Popovićeve nesvakidašnje poezije u reflektovanju psihičkog sveta mladog čoveka, koji živi u ovdašnjem protivrečnom, izgubljenom vremenu i prostoru.


                                                                                                             Stevan Lenhart