Recenzija knjige: Oka da ne ispustim dah Milana B. Popovica


Već na osnovu samog metaforičnog naziva najnovije knjige mladog srpskog pesnika Milana B. Popovića „Oka da ne ispustim dah“ može se naslutiti, da je autoru stalo do sačuvanja svoje duhovnosti, što inače u današnjem automatizovanom vremenu otupljivanja čovekove senzitivnosti postepeno postaje sve teži individualni zadatak. Očigledno u skladu sa tako izraženom težnjom u smeru duhovne zaštite, dati su i nazivi tri celine, na koje je zbirka podeljena, a koji imaju karakterističan „dozivajući“ prizvuk – „Umiri me“, „Spasi me“ i „Čuvar mi budi“. Što se tiče pesničkog raspoloženja u celini, autor pokušava da pronađe izlaz iz opšteg sivila i zbrke, koje ga okružuju, boreći se sa sopstvenim demonima, postavljajući sam sebi razna pitanja i svesno podnoseći sudbinu žrtve svog pesničkog subjekta, iz čega proizilazi prilično „nevesela“ poezija, koja, pak, zahvaljujući razboritosti na kraju vodi u neku vrstu umirujuće uravnoteženosti.

Upoređujući ovu knjigu sa prethodnom Popovićevom zbirkom „Vreme brutalnih dobronamernika“, koju je odlikovao direktniji i više „napadački“ stav prema dešavanjima u društvu (takav kritički stav ne izostaje ni u autorovoj novoj zbirci i pogotovo oštro je izražen u dopunjenoj verziji ponovljene pesme „Plezir za prezir“), kod ovog pisca se može primetiti odmerenije i zrelije baratanje pesničkim jezikom.

Autor je svoju pesničku trilogiju objavio u  relativno kratkom vremenskom razdoblju (sve tri zbirke su izašle u toku poslednje dve godine), što navodi na razmišljanje o tome, da je treći, finalni deo mogao biti ostavljen da još malo „sazreva“. A opet, s obzirom na to, da živimo u vremenu kada „poeziju više niko neće čitati“ t. j. „poeziju će svi popljuvati“, Popoviću treba čestitati na autorskoj odlučnosti i pesničkoj hrabrosti.


Stevan Lenhart
magazin Glas ljudi