"Negde je trebalo poceti, negde je svemu potpuni krah", tvrdi Milan Popovic. I poceo je... puca stihovima, zivi svoju reč, ali nema u njegovim stihovima takvog kraha o kojem govori. Direktno obraćanje, njegov apel i sveukupna melanholija evidentno su njegovo moćno oruzje kojim pobedjuje realnost, i retko kada joj se pokorava, na trenutak nemoćan pred današnjicom, a već sledeće sekunde mačuje rečima, bori se stihovima i prkosi realnosti onako kako su to činili vitezi- hrabro uprtog pogleda istini u oči. Njegovi stihovi nisu beg od te istine, naprotiv - oni su jedino sto Popović ima kao svoje individualno oružje i jedina pomoć svetu- on je tu da ukaže na tu istinu, da otvori oči i neustrasivo šamara istinom koju mnogi ne vide, ne čuju i ne osecaju. O tome svedoče njegovi stihovi:"Sem bremena modernog vremena ja ovde nemam nikoga". I zaista je tako - Popović je izuzetno sam u svojoj borbi s vetrenjacama...

Svetu je potrebno jos nekoliko dela koja ce nadživeti korice svoje knjige, kao što je to "Vreme brutalnih dobronamernika".



                                                                                              Jelena J. Jovanović